polje: filologija
grana: opće jezikoslovlje (lingvistika)
potpodrucje: kognitivna lingvistika
hipoteza koja se tradicionalno veže uz imena Edwarda Sapira i Benjamina Leeja Whorfa, a čija je temeljna postavka da jezik kojim govorimo određuje način na koji doživljavamo svijet te da sliku o tome svijetu stvaramo u našemu umu vodeći se jezičnim sustavom našega jezika, što znači da govornici različitih jezika na različite načine segmentiraju i percipiraju stvarnost
Rod: nema
Vrsta riječi: višerječni naziv
Kad se govori o odnosu jezika i kulture, jedna je od nezaobilaznih tema problem jezične relativnosti. Hipoteza o jezičnoj relativnosti tradicionalno se veže uz imena Edwarda Sapira (1884. – 1939.) i Benjamina Leeja Whorfa (1897. – 1941.) iako njih dvojica nikada nisu zajednički radili ili objavili rad o toj temi. Whorf po vokaciji nije bio lingvist, nego vatrogasni inženjer, a lingvistikom se prvotno bavio kao hobijem, slušao je Sapirova predavanja na sveučilištu Yale. Whorfu se pripisuje pogled da svijet doživljavamo, odnosno segmentiramo po onim kategorijama koje nam nameće materinski jezik. Kategorije i oblici koje izoliramo u pojavnome svijetu nisu sami po sebi dani, tj. sliku o svijetu stvaramo u našemu umu vodeći se jezičnim sustavom vlastitoga jezika. To znači da različiti jezici na različit način segmentiraju svijet, tj. imaju različite metafizike. Kao primjer toga navode se Whorfova zapažanja o razlikama u konceptualizaciji vremena između govornika indijanskoga jezika Hopi i govornika engleskoga (ili većine drugih indoeuropskih jezika). No ni sam Whorf, a pogotovo ne Sapir (koji se češće izričito opirao toj hipotezi, nego je podupirao u svojim radovima), nije zagovarao tako radikalno usku i kauzalnu vezu jezika i konceptualizacije kakvu mu se pripisuje, odnosno takvu vrstu lingvističkoga determinizma, tj. jaku hipotezu o jezičnoj relativnosti kakvu već sredinom prve polovice 20. stoljeća neovisno formulira Leo Weisgerber, koji nastavlja humboldtijansku tradiciju. Istraživanje Brenta Berlina i Paula Kaya (1969.), kao i niz kasnijih sličnih istraživanja, pokazalo je da ipak postoje univerzalna semantička ograničenja u području izraza za označavanje boja, čime je dovedena u pitanje vjerodostojnost hipoteze o lingvističkoj relativnosti. Hipotezu o jezičnoj relativnosti u sumnju dovodi i Malotkijevo istraživanje o kategoriji vremena u gramatičkome sustavu jezika Hopi Indijanaca. Lakoff (1987: 336) se deklarira kao umjereni relativist kad tvrdi da „različiti konceptualni sustavi postoje, sviđalo se to nekomu ili ne“. Danas je u kognitivnoj lingvistici takav umjereni jezični relativizam koji tvrdi da jezik oblikuje mišljenje i utječe na njega u određenoj mjeri, ali ga sasvim ne determinira, vrlo aktualan i dobro empirijski potkrijepljen, osobito npr. u radu Lere Boroditsky.