polje: filologija
grana: kroatistika
potpodrucje: povijest jezika
hrvatski latinični slovopis koji je u 18. stoljeću oblikovan kombinacijom rješenja iz kajkavskoga i dalmatinskoga slovopisa te nekih zasebnih rješenja
Izvor: Samardžija i Selak (2001.)hrvatski latinični slovopis koji je u 18. stoljeću oblikovan kombinacijom rješenja iz kajkavskoga i dalmatinskoga slovopisa te nekih zasebnih rješenja
Rod: nema
Vrsta riječi: višerječni naziv
Primjerice x za /ž/ preuzimaju od pisaca s juga Hrvatske, a /č/ će bilježiti cs poput kajkavskih pisaca. Od posebnih rješenja spomenimo lj za /ļ/ ili nj za /ń/. Kao reformator posebno se ističe franjevac Stjepan (Stipo) Vilov, koji je u Opomeni o pisanju riči naših s latinskimi slovi (1736., 2. izdanje 1741.) predstavio svoje viđenje da se dvoslovima zapisuju sljedeći fonemi hrvatskoga jezika: /č/ – cs, /ć/ – ch, /ǯ/ – cx, /đ/ – gj, /ļ/ – lj, /ń/ – nj, /ṛ/ – er, /š/ – ss. Za ostale se ustaljuju jednoslovi, pa tako i za foneme /c/ – c, /g/ – g, /s/ – s, /z/ – z, /ž/ – x. Nova su grafijska rješenja nudili i drugi slavonski pisci (J. Mulih, A. Kanižlić, I. Grličić, L. Bračuljević, Nikola Kesić, Jerolim Lipovčić). Sredinom 18. stoljeća ustalio se sljedeći slavonski slovopis, kojim su svoja djela zapisivali pisci i jezikoslovci (uz iznimku onih koji su i dalje tražili vlastita grafijska rješenja): /c/ – c, /č/ – cs, /ć/ – ch, /ǯ/ – cx, /đ/ – gj, /j/ – j, /ļ/ – lj, /ń/ – nj, /ṛ/ – er, /s/ – s, /š/ – sh, /z/ – z, /ž/ – x. Slavonski se slovopis isticao funkcionalnošću i stabilnošću te je bio prihvaćen i izvan regionalnih okvira (potkraj 18. i u prvoj trećini 19. st. bio je prihvaćen na znatnu dijelu hrvatskoga jezičnog prostora), a ušao je i u školsku uporabu.