polje: filologija
grana: kroatistika
potpodrucje: povijest jezika
filološka škola koja se postupno oblikovala od vremena hrvatskoga narodnog preporoda i vrhunac je doživjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a zalagali su se za ijekavsku novoštokavsku osnovicu standardnoga jezika i fonološki pravopis
filološka škola koja se postupno oblikovala od vremena hrvatskoga narodnog preporoda i vrhunac je doživjela na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, a zalagali su se za ijekavsku novoštokavsku osnovicu standardnoga jezika i fonološki pravopis
Rod: nema
Vrsta riječi: višerječni naziv
Zagovarali su standardni jezik izrazito ijekavskoga tipa s novoštokavskom (istočnohercegovačkom) osnovicom, ponajprije onakav kakav je zabilježen u djelima V. S. Karadžića i Đure Daničića, te za fonološki pravopis. Od zagrebačke škole razlikovali su se najviše u općoj koncepciji standardnoga jezika i u pravopisu. Osnivanje JAZU 1866. bilo je povezano s organiziranim znanstvenim proučavanjem hrvatskoga jezika, a dovođenje Đure Daničića za njezina tajnika 1867. utrlo je put pristupu hrvatskomu jeziku koji je bio svojstven školi hrvatskih vukovaca, koja se katkad naziva i Maretićevom školom. U literaturi se govori o trima naraštajima hrvatskih vukovaca. Prvom naraštaju ili protovukovcima pripadaju oni koji su utirali put Karadžićevim jezičnim i pravopisnim nazorima (primjerice Ignjat Alojzije Brlić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Iveković, Pero Budmani, Mirko Divković). Drugom naraštaju ili tzv. Maretićevoj školi pripadaju npr. Tomo Maretić, Ivan Broz, Armin Pavić, August Musić, Luka Zore. Taj je naraštaj dao konačan oblik vukovskoj koncepciji jezika i pravopisa. Treći naraštaj čine nastavljači vukovske jezično-pravopisne koncepcije, posebice Dragutin Boranić, Josip Florschütz, Petar Skok, a blizak im je bio i Stjepan Ivšić (usp. Povijest hrvatskoga jezika. 4. knjiga: 19. stoljeće, 2015: 101).